Mnogo se u poslednjih nedelja priča o famoznoj mini-seriji “Chernobyl” koja je samo u roku od pet epizoda oborila sve moguće rekorde televizijskih ostvarenja do sada. Ocenjena na IMDB-u kao najbolja serija do sada, međutim izazvala je mnoge kontroverze, stoga je ce svet brujao o njoj u jednom trenutku. Naravno, lavina komentara se desila i na ovim prostorima o tobožnjem prisećanju kako se tada na to gledalo. Neki kažu da nije smelo da se priča, a drugi pričaju kako su imali znakove upozorenja od tadašnje države. Vlajko Đoković je u maju 1986. godine za “Ven” napisao sjajan članak koji doslovno opisuje tadašnju atmosferu o katastrofi u Černobilju. Dragoceni Yugopapir je to sačuvao od zaborava, a Editor ga odatle u celosti prenosi.
Havarija u nuklearnoj elektrani u Černobilu izazvala hiljadu strahova od zračenja, a stručnjaci tvrde da su mnogo opasnija zračenja koja dolaze od nepotrebnih, i pretjeranih, rendgenskih snimanja i drugih medicinskih ispitivanja…
Bauk kruži Evropom, bauk radijacije!
Kakav i koliki je strah nakon havarije na nuklearnoj elektrani u Černobilu najilustrativnije govori i ovaj detalj. Nekako u isto vrijeme Turskom je protutnjao razoran zemljotres koji je ostavio iza sebe pustoš: 200 povrijeđenih, a oko 50 hiljada stanovnika, u nekim provincijama, ostalo je bez krova, pa ipak se niko nije osvrtao na ovu katastrofu, kao da 5,7 stepeni Rihterove skale nije ništa. Černobil je donio tri mrtva i oko 200 povrijeđenih, pa ipak Evropom vlada panika. Čak i laicima je jasno da nuklearni reaktori akumuliraju ogromne količine radioaktivnosti u gorivu koje koriste. Radioaktivnost se stvara za vrijeme cijepanja atoma urana ili plutonijuma.
Ona je znači iste vrste kao kod eksplozije “A” bombe, ali je sastav drugačiji. Još je takođe značajno: kod “A” bombe prisutni su primarni fragmenti fisije i to u trenutku eksplozije. Većina su nukleidi kratkog vijeka trajanja, koji se naknadno pretvaraju u one s dužim vremenom dezintegracije.
U reaktorima se, međutim, stalno gomilaju nukleidi, zbog čega je broj nukleida s dužim vremenom raspadanja veći od onih koji se brže raspadaju. Drugim riječima, radioaktivnost je poslije godinu dana, nakon havarije, ista kao mjesec dana poslije eksplozije atomske bombe.
Bolje upućeni znaju sve ovo i otuda panika, strah, gotovo patološki strah od sutrašnjice koja može donijeti različite bolesti. Otuda i oprez i mjere predostrožnosti i sva šteta prouzrokovana bacanjem ozračenih poljoprivrednih proizvoda, koja se u Italiji procjenjuje na više od 200 milijardi lira (hiljadu lira – 250 novih dinara). Kolike su štete u našoj zemlji, još se ne zna, ali da su izuzetno velike u to ne treba sumnjati.
Informacija sa zadrškom
Paničnom strahu svakako je doprinijela i informacija sa zadrškom: tek treći dan poslije havarije u Černobilu procurile su prve šture vijesti, jedna oskudnija od druge, što je, bez sumnje, povećalo strah i paniku na svim svjetskim meridijanima, pa je apsolutno tačna duhovita opaska koja se čula ovih dana kako je bilo bolje kontrolisati tehnologiju nego informaciju. Uz puno poštovanje svih mjera predostrožnosti, s kojima se u dobroj mjeri ovih dana i pretjeruje, ljudi koji su profesionalno dnevno izloženi radijaciji tvrde kako opasnost ipak nije toliko velika kao što se misli. Prije svega, osim prirodnih zračenja, stalno su prisutna i ona vještačka, kao što je rad sa medicinskim aparatima, radarima, pa čak i gledanje televizije znači zračenje. I to svakodnevno!
Rendgen-aparat, radioizotopi, naučne metode kao što su radiorenografija, razne vrste scintigrafije, takozvani CT (kompjuterska tomografija, kod koje se pomoću kompjutera daje kompletna slika presjeka tijela sa svim kompjuterskim obrađenim podacima) velika su pomoć u modernoj medicini, ali i latentna opasnost od zračenja.
– Rendgenolog, koji kod pregleda često mora, snimajući srce, želudac ili pluća da bude direktno pod udarom snopa rendgenskih zraka svakako je dobrano izložen radijaciji. Ta radijacija je neuporedivo veća od one kojoj smo svi izloženi poslije havarije na nuklearnoj elektrani – kaže pukovnik primarijus doktor Živojin Savčić, načelnik rendgenskog odjeljenja sarajevske Vojne bolnice. Kakve su i kolike doze opasne po život i zdravlje? Smatra se da je doza od 500 rendgena, ako se primi odjednom, smrtonosna, međutim, sve to zavisi od dužine trajanja, zračenja i drugih okolnosti. Isto tako zna se da doze od oko 50 rendgena, ili nešto manje, ozbiljno ugrožavaju zdravlje i prouzrokuju različite opake bolesti. Ako se kaže da se ovih dana, bar u našim krajevima, operisalo sa dozama između 50 i 120 milirendgena, što je hiljadu puta manje od 50 ili 120 rendgena, onda je jasno da pretjeranoj panici nema mjesta.
No, možda je sve ovo što se događalo prilika da se posluša i jedna poruka iskusnih ljekara i stručnjaka koji se sve češće susreću sa bespotrebnim rendgenskim snimanjima koja, razumljivo, štete zdravlju i opasna su.
– U dugogodišnjoj praksi sretao sam se sa bezazlenim oboljenjima, ili prolaznim slabostima, kod kojih sam morao da pacijenta snimam, jer je tako zahtijevao njegov ljekar. Mlad, neobučen ljekar, često i medicinski nedovoljno osposobljen, čim nije u stanju da utvrdi dijagnozu šalje pacijenta na rendgensko snimanje, i, razumljivo, on je nepotrebno izložen zračenju. S druge strane, i pacijenti zahtijevaju snimanje, ne vodeći računa, usljed neobaviještenosti, o posljedicama. Naravno, nekada, kod teških oboljenja, karcinoma, na primjer, mora se vršiti češće snimanje, ali to je biranje od dva zla manjeg, no ima mnoštvo primjera kada se pacijenti šalju na snimanja bez ikakve potrebe – kaže doktor Savčić.
Mjere zaštite
Ilustracije radi, on pominje kako je pacijent kod snimanja kičme izložen zračenju od 500 milirendgena na sat, što nije bezazleno. Isto tako kod snimanja srca, bubrega, krvnih sudova metodom angiografije, snimanja duže traju, nekada i sat-dva, pa je zračenje znatnije i, jasno, opasnost je prisutna. Različite intervencije (dilatacije – širenje krvnih sudova, ili embolizacije – zatvaranje krvnih sudova kod karcinoma bubrega, na primjer) zahtijevaju duža snimanja, pa je zračenje za toliko duže i veće. Stručnjaci tvrde kako običan rendgenski snimak prouzrokuje zračenje od gotovo zanemarljivih 0,1 milirendgena, ali već metod irigografije, ili pomenute angiografije, znači i zračenje od jedan čitav rendgen na sat.
Opasnost je, kažu jetko stručnjaci, utoliko manja jer je zračenju izložen ljekar, tehničar, sestra i pacijent, dok kod zračenja, nakon nuklearne havarije, makar i minimalnog, izloženi su milioni ljudi.
Riječju, poruku ljekara valja slušati, a ona glasi: “Što manje snimanja, tim bolje, jer nije dobro ako se akumuliraju doze češćim snimanjem”. Nije naodmet pomenuti ni to da radiolozi imaju skraćeno radno vrijeme, znatno duže godišnje odmore nego drugi ljekari, a sve radi preventivnog djelovanja. Uostalom, i maksimalno dozvoljena doza zračenja za njih iznosi 250 milirendgena za mjesec. Zbog toga se mora ići na sistematski pregled, a, kažu stručnjaci, krvna slika je jedan od najboljih dokaza stanja ozračenosti. I, na kraju da pomenemo: sve mjere su stare, jer se smatralo da nove nisu dovoljno poznate širem broju čitalaca.
