Fruška gora puna divljih deponija

0
176

Vozač belog kombija istovario je protekle nedelje iz svog vozila određenu količinu otpada na teritoriji Nacionalnog parka „Fruška gora“.

Za sobom je ostavio novu divlju deponiju u moru smeća koje se nalazi na teritoriji ovog zaštićenog područja, koje sve više služi kao divlja deponija nego kao park. I nije jedina koju je stvorio čovek, jer je ovakvih primera sve više – deponije postaju i čitave reke, kanali i jezera, šume i parkovi, napušteni objekti, ulice i kvartovi.

Iako komunalne službe (povremeno) uklone deponije, ne mogu da uklone posledice koje je taj otpad ostavio u zemljištu, vodi i vazduhu, a koji se decenijama taloži i stvara posledice po opšte zdravlje stanovništva.
U nameri da postane punopravna članica Evropske unije, Srbija mora da reši problem upravljanja otpadom, ali je već sada izvesno da to neće biti skoro i da će biti potrebne godine i godine „prelaznih perioda“, vreme koje Unija toleriše Srbiji da bi faktički u „produžecima igre“ rešila ključne i najskuplje probleme. A trećina problema koje imamo u vezi sa zaštitom životne sredine je upravljanje otpadom.

Frušku goru volimo, smeće ne odnosimo

Nacionalni park Fruška gora ponos je Vojvodine. Doduše, ne u ekološkom smislu jer je, kako za 021 navodi predsednik ekološkog udruženja „Fruškać“ Nikola Arežina, primer anarhije upravljanja i opšte nebrige za životnu sredinu koja je pod zaštitom države. Kako ističe, o njoj slabo brine država, a još manje građani koji koriste šume za kampovanje, spaljivanje smeća, ali i odlaganje neželjenog otpada na nasumično odabrana mesta. Arežina za 021 kaže da je situacija iz godine u godinu sve gora.

„Građani misle da komunalne službe iz parka redovno odnose đubre, a to nije istina – to se radi uglavnom u nekoj prečoj nuždi. Često ćete otići na izletište i sačekaće vas gomila đubreta. Najveći problem je na obodima i u naseljenim mestima oko Fruške gore, gde niču divlje deponije i inspektori često priznaju da ‘su građani navikli’ da na taj način odlažu smeće, bacaju leševe životinja, ne plaćaju odnošenje otpada… I atari su puni đubreta, vlada potpuna ekološka anarhija“, navodi Arežina.

On dodaje da postoje jasni krivci za situaciju koja je zadesila naš nacionalni park, ali nema volje da se s njima izađe na kraj.

„Imate legalnu beočinsku deponiju na samo 900 metara od nacionalnog parka. Posledice mogu da budu katastrofalne u slučaju nekog incidenta, poput podzemnih voda. Samo u parku je bilo nekoliko požara nedavno, poznato je da neki namerno pale otpad, misleći da neće biti otkriveni, a kada se i desi neka katastrofa, niko ne bude kriv. Inspektora vidno nema dovoljno i njihove nadležnosti su, samo u jednom naseljenom mestu, ogromne, pa ne mogu ni da stignu da se bave ovakvim problemima. Kada bi postojao zakonski sistem koji propisuje drakonske kazne, situacija bi bila mnogo bolja“, smatra naš sagovornik.

Gušenje u iskoristivom otpadu

U neposrednoj blizini Novog Sada nalazi se gradsko smetlište koje nema upotrebnu dozvolu i na koje se svakog dana odloži na stotine hiljada kilograma raznog otpada. Taj otpad se ne koristi već se samo odlaže na način koji uništava živote Novosađana, a naročito stanovnika Klise koji žive svega pola kilometra od gradske deponije.

I dok se čeka da Novi Sad i okolina konačno dobiju regionalnu deponiju, Igor Jezdimirović iz Inženjera zaštite životne sredine konstatuje za 021 da se Srbija guši u otpadu i istovremeno ne radi ništa da uredi sistem.

„Ono što je dobro u ovoj oblasti je da se menja svest da su regionalne deponije jedino rešenje koje imamo – jesu osnovno, ali mora se razmišljati i o tretmanima otpada pre nego što ga jednostavno odložimo. Razmišlja se o postrojenjima za mehaničko-biološki tretman otpada pre samog odlaganja, o kapacitetima cementara za zbrinjavanje dela neopasnog otpada, ali tu treba voditi računa. Otpada koji je adekvatan za spaljivanje i korišćenje kao alternativnog goriva Srbija ima jako mnogo. Nažalost, ne može da se dogovori sa javno-komunalnim preduzećima da se taj otpad adekvatno pripremi za spaljivanje. Postoji ozbiljna inicijativa koju treba sprečiti, a to je da se takav otpad uvozi u Srbiju, što je donosiocima odluka svakako lakše rešenje nego da pregovaraju sa JKP“, kaže Jezdimirović.

On dodaje da neka preduzeća žele da prikupljaju opasan otpad poput baterija i sijalica, ali im država ne pruža podršku i nema sluha.

„Država ih zapravo sprečava kroz nenormalne propise i nerazumevanje potreba. Ta preduzeća žele da reše problem jer država nije napravila sistem da prikupi posebne tokove otpada“, dodaje naš sagovornik.

Šta je sa kaznama?

Početkom godine je na prostoru bivše fabrike Hemijske industrije Novi Sad pronađeno više od 1.000 tona toksičnog i kancerogenog otpada, a vlasnik „Step Transa“ Jovica Stepanov, zakupac fabrike, je uhapšen.

Ministar zaštite životne sredine Goran Trivan tom prilikom je rekao da je „to zločin prema sopstvenom narodu i državi“ i da će odgovorni biti sankcionisani. Da li se to zaista dogodilo nije poznato jer se nadležni mesecima nisu oglasili.

Kada je reč o kaznama, Novi Sad već neko vreme ima čuvare kontejnera kako bi sprečio krađu smeća i uništenje imovine, iako smeće ne prerađuje, a imovinu ne čuva. Jezdimirović dodaje da bi kazneni sistem mogao da bude bolji kad bi se država malo potrudila, ali to nije slučaj.

„U današnje vreme sve možete da saznate uz pomoć informacionih tehnologija i da počinioce kaznite. Tačno možete da identifikujete i locirate krivca i naterate ga da plati kaznu. Očigledni primeri nalaze se u inostranstvu, gde kroz sadržaj samog otpada mogu da saznaju ko ga je odložio, da ga pronađu i adekvatno kazne. Zamislite u Srbiji nekog komunalnog inspektora ili policajca kako pretura po nečijem đubretu?“, zaključuje predsednik Inženjera zaštite životne sredine.

Jedna od najaktivnijih ekoloških organizacija van Vojvodine je „Hrabri čistač“, koja tesno sarađuje sa evropskim institucijama u nameri da se uredi zakonodavstvo u Srbiji, a naročito kad je reč o upravljanju otpadom. Sandra Kamberović na čelu ove organizacije navodi za 021 da je kazneni sistem odličan metod discipline, ali ne može da isključi obaveznu edukaciju građana.

„Nažalost, kod nas ne postoje instrumenti da uvedete adekvatne kazne, jer nemate nikakav uređen sistem. Ako ja recikliram i odnesem svoj otpad u kontejnere za reciklažu i to posle dalje ne bude tretirano kako treba, ništa nismo uradili. Nisu građani, pa ni pravna lica dužni da rešavaju ovaj deo problema jer nisu poslednja karika u lancu, već donosioci odluka i javno-komunalna preduzeća, koja su na terenu. Jeste bilo nekih pokušaja, ali je bitno istovremeno raditi i na edukaciji građana kojima je mnogo lakše da ceo otpad strpaju u jednu kesu i bace u kontejner – em ne znaju posledice po zdravlje, em znaju da to niko na kraju ne sortira i ne koristi“, pojašnjava Kamberović.

Ona dodaje da je „novosadsko“ rešenje u vidu čuvara kontejnera možda i dobro, ali nije održivo.

„Pošto nemate uređeno pitanje prerade i sakupljanja otpada, nemate ni održiva rešenja i ‘čuvari kontejnera’ ne mogu da reše problem na ovom nivou, već samo rade neku površnu sanaciju štete. Nama trebaju održiva rešenja i politike kako potreba za njima ne bi možda ni postojala“, smatra sagovornica iz „Hrabrog čistača“.

Nikola Arežina iz „Fruškaća“ smatra da bi mala ulaganja bila potrebna da se, na primer, uvede edukacija u školama ili oformi asocijacija ljudi koji će čak i na dobrovoljnoj bazi uklanjati deponije.

„Moć, tehnika i snaga zapravo leži u pojedincu i država bi mnogo mogla da uradi samo kada bi to prepoznala. Mogla bi da nam obezbedi samo osnovna sredstva, poput hrane, vode, rukavica i slično, a mi bismo obavili posao i pokrenuli druge ljude da učestvuju, dajući im primer pozitivne prakse. To se ovde ne dešava, već se novac namenjen zaštiti životne sredine troši na neke NVO konkurse. Mi moramo da pišemo neke sulude projekte da bismo dobili novac da radimo dobre stvari na terenu, što nema smisla i kontraproduktivno je“, smatra naš sagovornik.

Sandra Kamberović zaključuje da ćemo posledice divljih deponija i bacanja opasnog otpada i te kako osetiti jer je to, na kraju, hrana koju mi jedemo, voda koju pijemo i vazduh koji udišemo.

„Ovo je posebno pogubno jer je Srbija identifikovana kao zemlja poljoprivrede, s akcentom na Vojvodinu. Sve ono što je planirano u Nacionalnoj strategiji za aproksimaciju upravljanja otpadom iz 2010. godine nije učinjeno do sada, a poseban fokus bio ja reformi javno-komunalnih preduzeća. Bez rešenih pitanja iz prošlosti, ne možete se baviti pitanjima budućnosti“, naglašava Kamberović.

U Pokrajinskom sekretarijatu za zaštitu životne sredine su 2016. godine izjavili da u Vojvodini ima oko 600 divljih deponija koje moraju da se uklone do 2028. godine. Koliko je do sada uklonjeno za sada nije poznato.

Detaljnije o onome što nije urađeno i šta Srbiju čeka u oblasti upravljanja otpadom u narednim godinama čitajte narednog ponedeljka na 021.rs.

Izvor: 021.rs / Foto: Ivan Đ.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.